Cilj ovog istraživanja je ispitivanje značaja međunarodne razmjene u procesu regionalne konvergencije u Hrvatskoj. Ranija teorijska i empirijska istraživanja uobičajeno su utvrdila da međunarodna konkurentnost i izvozna otvorenost potiču regionalnu konvergenciju i omogućuju slabije razvijenim regijama ubrzani gospodarski rast putem unapređenja proizvodnosti i učinkovitosti. Osnovna hipoteza testirana u radu je da je međunarodna razmjena u slučaju Hrvatske manje značajna u objašnjavanju regionalnih razlika u ekonomskom rastu. Korištena je ekonometrijska analiza nad panel podacima, a kao teorijsko ishodište za formuliranje modela korištena je hipoteza uvjetne konvergencije. Modelom se utvrđuju faktori koji objašnjavaju razlike u brzini rasta hrvatskih županija, uključujući i varijable vezane za međunarodnu razmjenu. Temeljni rezultati sastoje se u davanju empirijske podloge za donošenje zaključka da međunarodna razmjena nije bila ključna determinanta koja je utjecala na proces regionalne konvergencije u Hrvatskoj. Umjesto međunarodne razmjene, regionalne razlike u gospodarskom rastu primarno su određene kvalitetom ljudskog kapitala, razinom investicija u fiksni kapital i strukturnim obilježjima pojedinih hrvatskih županija. Osnovni zaključak temeljem rezultata analize jest da je u dosadašnjem razdoblju, regionalni rast bio određen primarno kretanjem domaće potražnje kućanstava i javnog sektora. Najbrži rast zabilježen je u županijama u kojima su javna sredstva investirana u infrastrukturne projekte, te županijama koje su specijalizirane za pružanje usluga namijenjenih osobnoj potrošnji. Međutim, uloga međunarodne razmjene bit će naglašenija u budućem razdoblju kao posljedica ograničene domaće potražnje. Unaprjeđenje međunarodne konkurentnosti je preduvjet uspješnog i održivog regionalnog razvoja.