Cilj je ovoga rada bio istražiti ima li Hrvatska potencijal za usvajanje koncepcije policentričnoga razvitka kao ravnomjernoga razvitka podjednako udaljenih urbanih središta, kojem je i svrha smanjenje regionalnih nejednakosti, u svojoj regionalnoj razvojnoj politici. Primjenom indeksa policentričnosti prema metodološkom pristupu Meijers i Sandberga (2006) na hrvatske podatke, ustanovljeno je da je Hrvatska umjereno policentrična. No distribucija gradova prema poretku i veličini pokazuje da je Zagreb prevelik, dok su veći gradovi koji slijede Zagreb nedovoljno veliki. Nadalje, mjere regionalnih nejednakosti za Hrvatsku upućuju na prosječan stupanj nejednakosti u usporedbi s Europskom unijom kada se koriste podaci NUTS razine 2, a kada se koriste podaci o županijama, stupanj nejednakosti se povećava. To pokazuje da policentričnost nije potpuno iskorištena u pogledu povezanosti i suradnje gradova. Analizom presjeka regionalnih nejednakosti u Hrvatskoj utvrđeno je da su uspješnije županije koje imaju veći udio radne snage većeg obrazovnog dostignuća. U rezultatima specifikacije modela u kojem je izostavljena varijabla "radna snaga većeg obrazovnog dostignuća", urbani utjecaj i otvorenost prema međunarodnoj trgovini pokazuju se značajnima, pa su uspješnije županije koje imaju veći udio stanovništva u svojim urbanim središtima i koje su otvorenije prema međunarodnoj trgovini.