Cilj je ovoga rada istražiti koncepciju regionalnih inovacijskih sustava (RIS) i primijeniti je na hrvatske regije, pa potom prepoznati regionalne prednosti koje podržavaju difuziju inovacija kao izvor regionalne konkurentnosti. S tom svrhom osmišljen je sustav pokazatelja, s time da se u izboru dimenzija i pokazatelja toga sustava uvelike slijedio rad autora Evangelista, Iammarino, Mastrostefano i Silvani (2001). Ukupno 32 regionalna indikatora svrstana su u tri dimenzije RIS-a, a to su: stvaranje i diseminacija znanja; inovacijska aktivnost poduzeća i učinkovitost sustava. Među regijama je zamijećena heterogenost u pogledu inovacijskih kapaciteta između 2006. i 2010. godine. Sjeverozapadna Hrvatska vodeća je u difuziji inovacija s RIS-om koji ima najbolje preduvjete za razvoj inovacijskih aktivnosti. Središnja i istočna Hrvatska (SIH) ima specifičan lanac vrijednosti u poljoprivredi i niskotehnološkim industrijama te industrije u ovoj regiji svoje potrebe za tehnološkim unapređenjem rješavaju ulaganjem u I&R izvan poduzeća (stjecanjem licencija, patenata i know-howa), uz snažnu podršku javnih izvora financiranja. Jadranska Hrvatska ostvaruje slabije rezultate u inovacijskim aktivnostima kada se razmotre prednosti koje ova regija ima u usporedbi sa SIH u važnim elementima sistemskih dimenzija kao što su poduzetnička i tehnološka infrastruktura te znanstveni kapaciteti. Na osnovi opaženih regionalnih razlika u inovacijskim kapacitetima dane su preporuke za relevantne politike, poštujući pritom i sektorske razlike među regijama.